APSTRAKTNA UMJETNOSTI

APSTRAKTNA UMJETNOST PRVE POLOVICE 20. STOLJEĆA

Moderna umjetnost i kolorističko slikarstvo

Moderna likovna umjetnost karakteristična za XX. st. zaživjela je u vizualnoj kulturi Zapada oko 1890-ih u različitim likovnim pravcima. Ideja modernizma je bila odstupanje od akademske tradicije i prilagođivanje gospodarskim i intelektualnim promjenama.

Francuski impresionistički pokret 19. stoljeća utjecao je na razvoj kolorističkog slikarstva. Impresionisti su promijenili pristup slici, odmaknuli su se od neutralnih i smeđih boja i tonsko slikarstvo zamijenili čistim bojama. Dominantan likovni element kolorističkog slikarstva je intenzivna, izražajna i čista boja, njene nijanse koje nastaju dodavanjem sličnih kromatskih boja i dodavanjem bijele boje. Novi pogleda na slikarstvo utjecao je na ostale moderne pokrete i individualne stilove. Jedan od njih je i apstraktna umjetnost.

Počeci apstrakcije - Slika nije reproduciranje viđene stvarnosti, već stvaranje nove stvarnosti.

Početci apstrakcije se mogu pronaći u djelima Paula Cezannea koji utječe na razvoj kubizma. Afirmira ideju da je u prirodi sve oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, kocke, valjka i stošca. Težio je sintezi oblika i tonova, a oblik je sveo na plohe boje koje svojim odnosima i tonskim skalama ostvaruju prostorni raspon i volumen oblika.

Primjenjujući analitičke metode suvremenih znanosti, kubisti su s početka 20 st., rastvarali i analizirali oblike, razbijajući ih do sitnih dijelova rasutih po površini slike da se ponekad jedva moglo prepoznati od čega potječu (analitički kubizam). Kasnije su počeli primjenjivati nov način gradnje slike, tako što su  spajali i komponirali pojedine dijelove oblikâ stvarnih predmeta u odnose i spojeve kakvih u stvarnosti nema (sintetički kubizam). Uvode bitan element u slikarstvo izbjegavajući iluziju trodimenzionalnog privida, volumen predmeta analiziraju plošno iz više pozicija. Kubisti prikazuju na slici simultano (istodobno) ono što u zbîlji možemo vidjeti sukcesivno (u slijedu vremena). Veliku inovaciju u umjetnosti 20. stoljeća, dodatak 4 dimenzije slikarstvu, futuristi će drugačije izraziti.

Apstraktna umjetnost – neobjektivna umjetnost

Iako se neki elementi apstrakcije daju naslutiti kod Paula Cézannea, Georgesa Seurata, Claudea Moneta, Henrija Matissea, fovista i kubista, nepredmetno slikarstvo (apstrakcija) pojavila se nakon smjelih kubističkih istraživanja i pokusa s oblicima oko 1910. godine. Osnivač organičke apstrakcije bio je Vasilije Kandinsky, a jedan od utemeljitelja geometrijske apstrakcije bio je Kazimir Malevich.

Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s početka 20. st. koji teži čistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodređenosti. Umjetnici teže oslikati bit motiva, a ne njegovu predmetnost, ne teži tome da slika izigrava bilo što iz opipljiva svijeta. U toj težnji približavaju se čistim likovnim vrijednostima (linija, boja, obris, kompozicija, itd.).

Kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavojite oblike, osobito u organskim tvarima, te pravilne, geometrijske, kristalične, posebno medu mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnoga slikarstva, prema njihovima vizualnim osobinama naziva: organičkom i geometrijskom apstrakcijom.

Geometrijska apstrakcija se oslanja na razum, geometriju i matematiku, te teži krajnjoj jednostavnosti. Ravnoteža likovnih elemenata i strogost plošnog slikarstva isključuje svaku vezu sa stvarnošću i prostornošću. Tako se može reći da geometrijska apstrakcija koristi geometrijske likove unutar kompozicije i teži jednostavnosti i minimalizmu.

 

Kazimir Malevich

Lirska apstrakcija sintetizirajući iskustva ekspresionističke apstrakcije s nadrealističkim idejama i automatskim postupkom, suprotstavlja se poetici geometrijske apstrakcije i konstruktivizma. Doživljaji i emocije se oblikuju intuitivno, spontano, izravnom ekspresivnom gestom. Spontane improvizacije bogate slikarske gestualnosti s naglaskom na lirskim svojstvima boje, trag geste ili asocijativna organska forma u metamorfozi, metaforični zapis ili znak glavna su okosnica lirske apstrakcije. Ideja slike kao individualnoga duhovnog i psihološkog doživljaja dovela je do raznolikosti likovnog izraza umjetnika, općenito traganje za vlastitim likovnim jezikom. To su improvizacije (prepuštene samo mašti i osjećajima) eksplozivnih i turbulentnih kompozicija boja i poteza. Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa.