OMJER I PROPORCIJA
OMJER I PROPORCIJA
Omjer
odnos između dviju veličina jedne prema drugoj.
mat. odnos između dva realna broja (a i b je kvocijent naznačen u obliku a: b ili a/b).
Proporcija / razmjer (latinski proportio: razmjernost, skladnost)
dio ili udio koji se može usporediti s cjelinom, uzajamna ovisnost i skladan odnos dijelova unutar neke cjeline [skladne proporcije; dobre proporcije]
Kanon
strogo pravilo učenja ili stvaralačkog rada, ono što se po tradiciji i običajima smatra bitnim, obveznim [prema kanonima]; norma, princip.
Za
upoznavanje umjetničkog arhitektonskog djela potrebno je razgledati
ga izvana i iznutra, dok je kiparsko djelo važno obići sa svih
strana. Kiparsko
djelo se
u
knjigama obično
prikazuje
s
više
fotografija, dok je za sliku dovoljna jedna.
Raspored
i organizacija prostora u arhitektonskom djelu, zajedno s veličinom
pojedinih prostora i njihovim međusobnim odnosima, mogu se doznati
iz nacrta. Nacrti su
izrađeni uz pomoć geometrijskog pribora i
prikazani
su
u
mjerilu. Svaka
mjera u nacrtu, odgovara mjeri u naravi u nekom omjeru
(1:100, 1:50 itd.) Manja brojka predstavlja centimetre na nacrtu, dok
veća pokazuje stvarne dimenzije. Nacrt olakšava razumijevanje
rasporeda i odnosa dijelova složenih prostornih kompozicija i
precizno
prikazuje
proporcije,
što omogućuje brzo uočavanje razlika u veličini prostorija,
primjerice, može se lako procijeniti je li neka dvorana četiri puta
veća od okolnih prostorija.
Tako se može reći omjer predstavlja odnos između dvije veličine koji pokazuje koliko je puta jedna veličina veća ili manja od druge i piše se kao a : b. Njegova vrijednost ostaje nepromijenjena ako se obje vrijednosti množe ili dijele istim brojem (npr. 2 : 4 = 6 : 12 = 1 : 2). Kada se dosljedno primjenjuju neki omjeri, govorimo o proporcijskom sustavu. Proporcija ili razmjer predstavlja međusobni odnos i ovisnost pojedinih veličina prema cjelini, odnos između dvije veličine, mjerilo po čemu je nešto veliko, malo ili skladno. Jedno od najpoznatijih proporcija je "zlatni rez", gdje se manji dio prema većem, odnosi kao veći prema cjelini.
Solinjanka, Salonae, 1.st.
Razlike u proporcijama kroz povijest odražavaju kulturološka shvaćanja pojedinih perioda; proporcije u Egiptu znatno su se razlikovale od onih u staroj Grčkoj.
Odnos između grčkog i egipatskog hrama odražava različite pristupe arhitekturi. Egipatski hram u Edfou utjelovljuje osjećaj malog čovjeka pored velikog hrama, jer su predimenzionirana »debla« stupova gusto nanizana i izgledaju deblje nego što su široki razmaci između njih, pa se čovjek uistinu osjeća malenim i izgubljenim, kao da je zalutao u neku divovsku šumu. Grčki hram, naprotiv, osim što je po dimenzijama manji, po ljudskoj je mjeri, jer su mu visina i širina stupa, proporcionalni s visinom i širinom čovjeka pa se čovjek pred grčkim hramom osjeća gotovo „jednak bogovima”.
1. Hram boga Horusa u Edfou, Egipat, 2. Pantheon, hram svim bogovima, Rim, Italija
Osim u arhitekturi, omjeri su ključni u likovnoj kompoziciji, utječući na sklad (harmoniju) ili nesklad djela.
Tijekom povijesti, ljudi su nastojali odrediti mjeru za prikazivanje ljudskog tijela, razvijajući razne mreže koje pomažu u određivanju proporcija. Umjetnici su težili osmišljavanju kanona, skup pravila za prikazivanje ljudskog lika, građevina i slika. Kanon u likovnoj umjetnosti određuje odnose veličina dijelova i njihovu harmoniju kako bi se postigla savršena proporcija.
Stari Egipćani su koristili mrežu s osnovnom mjerom prsta. Egipatski kanon prikazuje površine na slikama i reljefima podijeljene u trake (okomita perspektiva). Vladar je prikazan veći od ostalih (hijerarhija), a bogovi i kraljevi u uspravnom stavu s jednom nogom naprijed. Koristi se simbolički prikaz likova (sokol kao personifikacija vlasti). Pisari su niži na hijerarhijskoj ljestvici i prikazani su sjedeći s papirusom na koljenima. Likovi su plošni s jasnim obrisnim linijama, prikazani u profili s gornjim dijelom tijela koje je okrenuto prema naprijed i okom koje gleda ravno u promatrača, a haljine i kosa stilizirani jednostavnim ritmičnim ornamentima. Inkarnat muškarca je tamniji od ženskog, a pozadina svijetla. Egipatski reljefi čitaju se odozdo prema gore, od desna na lijevo i obrnuto.
Grčki kanon koristi dužinu koja spaja vrh brade i tjemena kao osnovnu mjeru. Primjenjuje se uravnotežena asimetriju prirodnog ljudskog stava, – kontraposta (čvrst stav u blagom pokretu). Polikletov „Kopljonoša“ (Dorifor) postaje primjer klasičnog ideala ljepote zbog preciznih anatomskih detalja tijela, skladnih proporcija, uravnotežene asimetrije i ritma. Visina tijela odgovara visini sedam glava, širina u ramenima tri glave, a tijelo je podijeljeno na četiri jednaka dijela.
Da bi prikazao kako je proporcionalan ljudski lik, Leonardo ga je nacrtao u jednom crtežu dvostruko i dokazao da se, kada stoji sa skupljenim nogama i vodoravno raširenim rukama, čovjek može upisati točno u kvadrat (raspon naših ruku jednak je ukupnoj visini), a kad raširi noge i uzdigne ruke, onda se oko ljudskog lika može opisati krug. (Radovan Ivančević)
Proporcionalnost je ključna u slikarstvu, jer format platna već ima određene proporcije. Najpoznatiji je "zlatni pravokutnik" koji slijedi Zlatni rez, ali mogu se koristiti i drugi formati. Svaki format ima nevidljive linije i točke koje pomažu smještanju likova na određena mjesta formata. Centar, trećine, zlatni rezovi i dijagonale stvaraju ravnotežu i dinamiku u kompoziciji. Optičko središte je mjesto gdje se sijeku dva zlatna reza, a odabir mjesta za elemente kompozicije je ključan za stabilnost slike.
Pogledati više na linku ZLATNI REZ I FIBONACCIJEV NIZ.
Primjedbe
Objavi komentar