KOLAŽ I ASAMBLAŽ
KOLAŽ I ASAMBLAŽ
Kolaž (francuski collage: lijepljenje) je slikarska tehnika kod koje je kompozicija u cijelosti ili djelomice izrađena od lijepljenih komada papira, isječaka iz novina, komada tkanine i kože, ilustracija, slikarskih radova, fotografija i dr. jer omogućuju bogat izbor boja, tekstura i oblika. Pri radu se trgani ili rezani komadi slažu u željenu kompoziciju varijacijom i kombiniranjem sve dok autor ne bude zadovoljan slikom. Trganje papira može sugerirati čin umjetničkog iskustva, naslućujući emocionalnu ili kreativnu krizu.
POVIJEST
Tehnika kolaža kakvu danas poznajemo usvojena je početkom 20. stoljeća za izradu avangardnih djela.
Budući se tek u 20.st. definira njezin naziv, metode tehnike su itekako postojale i prije. Prvi put se pojavila u 10. stoljeću u Japanu, kada su kaligrafi počeli pisati pjesme na kolažiranom papiru (Waka pjesma). Na katedralama u Europi koristile su se ploče od zlatnih listića u 15. i 16. st. Drago kamenje i drugi plemeniti metali aplicirani su na vjerske slike, ikone i grbove. Također, primjeri kolaža mogu se pronaći u djelima Mary Delany iz 18. stoljeća. U 19. stoljeću različite metode kolaža su korištene među hobistima za spomenare, foto albume i knjige. Mnoge institucije su ovakve radove klasificirali kao memorabilije za hobiste, iako su se koristili kao pomoćnici viktorijanskog aristokratskog kolektivnog portretiranja, dokaz obrazovanja među ženama i predstavljanje novog način umjetničkog prikazivanja koji je propitivao na koji način je fotografija istinita.
Mary Delany
KOLAŽ I MODERNIZAM
Mnoge institucije pripisuju početak prakse kolažne tehnike s Pablom Picassom i Georges Braqueom 1912. g..Kasnije postaje omiljeno sredstvo likovnog eksperimentiranja dadaizma, nadrealizma i pop-arta (Max Ernst, Juan Gris, Marcel Duchamp, Salvador Dali, Man Ray, Kurt Schwitters, Jean (Hans) Arp, Jim Dine i dr.)
Prema on-line umjetničkom pojmovniku Guggenheim muzeja, kolaž je slikarski medij, umjetnički koncept, povezan s počecima modernizma, a uključuje mnogo više od ideje lijepljenja isječaka novina, fotografija i papira međusobno. Zalijepljeni isječci koje su Braque i Picasso aplicirali na svoja platna nudile su novu perspektivu slikanja; metodičko preispitivanje odnosa slikarstva i skulpture, pretapanje ova dva medija jedan u drugi. Također, isječci iz novina unosili su elemente stvarnosti iz svakodnevice. Slika koja je nastala istodobno je bila ozbiljna i humoristična. Tako je kolaž tehnika naglašavala koncept i proces slike u odnosu na finalni rad.
Važno je spomenuti Roberta Rauschenberga, jednog od glavnih majstora ove tehnike. „Combines“ (kombinacije) je izraz koji je Rauschenberg izmislio da bi opisao niz djela koja spajaju aspekte slikarstva i kiparstva, eliminirajući sve razlike između ova dva umjetnička medija. Radovi vise na zidu ili su samostojeći. Tom serijom radova Rauschenberg je dao novi značaj običnim predmetima stavljajući ih u kontekst umjetnosti.
Tehnike i pravci koji se povezuju s kolažom su: montaža, fotomontaža, miksani medij, dada, neodada, art nuclear, nueva realisime, decollage, mertz, pop-art, surealizam, indipendent grup, asamblaž.
KOLAŽ U SLIKARSTVU
Kubistički kolaž
Kolaž u modernističkom smislu započeo je s kubističkim slikarima. Isječci i fragmenti različite i nepovezane tematike davali su de-konstruktivnu formu i izgled kubističkom kolažu. Prema on-line članku Guggenheim muzeja „O kolažu“, Braque je preuzeo sam koncept kolaža prije Picassa, primijenivši ga na crteže s ugljenom. Kupio je rolu tapeta sa simuliranim hrastovim zrnom i počeo rezati komade papira i pričvršćivati ih na svoje crteže ugljenom. Picasso je odmah nakon toga usvojio kolaž, a prema nekim izvorima, prvi je upotrijebio tehniku kolaža na slikama u ulju.
Godine 1912. za svoju Mrtvu prirodu sa stolicom od trske (Nature-morte à la chaise cannée), Picasso je zalijepio na sliku pletenu trsku koja se koristila za stolce.
Nadrealizam u umjetnosti, poeziji i književnosti koristi brojne tehnike i igre kako bi pronašao inspiraciju za umjetničke radove. Za mnoge od njih se kaže da oslobađaju maštu stvarajući kreativni proces bez svjesne kontrole. Važnost nesvjesnog kao izvora inspiracije ključna je za prirodu nadrealizma.
Nadrealistički umjetnici su u velikoj mjeri koristili kolaž i razvijali su različite metode tehnike. Odmaknuli su se od prikaza mrtve prirode kakva je uočljiva kod kubista i stavili fokus na izmišljene scene slične snu. Takvi prikazi se mogu uočiti na radoima Josepha Cornellia.
Neki nadrealisti su smatrali automatizam i igru samo izvorima inspiracije, dok su drugi smatrali da su predmeti stvoreni automatizmom sami po sebi gotova djela koja ne trebaju daljnje usavršavanje. Nadrealistički automatizam je metoda stvaranja umjetnosti u kojoj umjetnik potiskuje svjesnu kontrolu nad procesom izrade i prepušta se nesvjesnom utjecaju. Ovu tehniku popularizirali su početkom 1920. Andre Masson i Jean (Hans) Arp.
Tehnika kolaž kakva se poznaje danas spada u aditivnu metodu vizualne poezije, dok je tehnika „Étrécissements“ (sužavanje, skupljanje) reduktivna metoda. Ovo je prvi upotrijebio Marcel Mariën 1950-ih. Rezultati se postižu izrezivanjem dijelova slike pomoć škara ili bilo kojeg drugog manipulativnog oštrog instrumenta kako bi se kreirala nova slika.
Marcel Mariën, The Woman from Alost 1966 , Sculpture Friends 1974
„Cubomania“ (kubomanija) je kolaž napravljen rezanjem slike u kvadrate koji se zatim ponovno nasumično sastavljaju, bez obzira na sliku. Tehniku je prvi upotrijebio rumunjski nadrealist Gherasim Luca.
.jpg)
Metoda kolaža napravljena od elemenata slike tj. elemenata umjetničkog rada nastaje tako što se slikane plohe na platnu izrezuju i ponovo se lijepe na glavno slikarsko platno. Dobro poznat po korištenju ove tehnike je britanski umjetnik John Walker u svojim slikama kasnih 1970-ih. Takva vrsta kolaža se mogla uočiti već kod radova načinjenih od različitih medija američkih umjetnika kao što su Conrad Marca-Relli i Jane Frank do ranih 1960-ih. Intenzivno samokritična Lee Krasner također je često uništavala vlastite slike rezanjem na komade, samo da bi stvorila nova umjetnička djela ponovnim sastavljanjem dijelova u kolaže.
„Décollage” (Dekolaž) je francuska riječ koja doslovno znači odlijepiti. Povezuje s umjetnicima pokreta Nouveau réalisme (Novi realizam) koji je uključivao izradu umjetnosti od plakata istrgnutih sa zidova. Raymond Hains, Mimmo Rotella, Jacques Mahé de la Villeglé i Wolf Vostell razvili su tehniku décollage (poderanog plakata) stvarajući upečatljiva djela od nagomilanih slojeva plakata koje su uklanjali s reklamnih panoa. Umjetnici su često tražili lokacije s mnogo slojeva plakata tako da je proces dekolaža poprimio arheološki karakter pa je smatran sredstvom za otkrivanje povijesnih informacija. Svoje istrgnute plakate izložili bi kao estetske objekte i društvene dokumente.
Njemački dadaistički umjetnik Kurt Schwitters počeo je eksperimentirati s drvenim kolažima 1920-ih. Načelo kreiranja kolaža od drveta jasno je utvrđeno u njegovoj slici „Merzbild mit Kerze“, koja datira od sredine do kasnih 1920-ih. Merz je besmislena riječ koju je Kurt izmislio kako bi opisao svoje radove kolaža i asamblaža temeljene na otpadnom materijalu. Izdvojio je riječ Merz iz imena Commerz Bank koje se pojavilo na komadu papira u jednom od njegovih kolaža. Ideja o lijepljenju drva na sliku počela je od prvih kubističkih kolaža na kojima Braque izrezane komade tapeta od hrastovine lijepi na svoje crteže ugljenom.
Kurt Schwitters, Relief in Relief, 1945, Merzbild, I. Relief mit Kruez und Kugel,1924
Tijekom petnaestogodišnjeg razdoblja intenzivnog eksperimentiranja sredinom 1940-ih, Louise Nevelson razvila je skulpturalne drvene kolaže, sastavljene od pronađenih ostataka dijelova namještaja, komada drvenih sanduka ili bačvi, i arhitektonskih ostataka poput ograde, stepenica ili letvica. Pravokutne kompozicije, velike i obojene u crno, nalikuju ogromnim slikama.
Louise Nevelson, Sky Cathedral, 1958 , Sky Jag IV, 1974
Takvi uokvireni 3D kolaži s reljefima nalik slikama koje se vješaju na zid, nude umjetniku priliku istražit dubinu slike, prirodnu boju materijala ili nanesenu boju zatim raznolikosti teksture svojstvene materijalu. Tehnika drvenog kolaža također se ponekad kombinira sa slikarstvom i drugim medijima u jednom umjetničkom djelu.
Rani kolaži od papira bili su napravljeni od dijelova teksta ili slika izrezanih is novina koje su prezentirale svakodnevicu i tako komponirani u novu sliku označavali su neki kulturni kontekst. Identična situacija se događa i s asamblažima; skraćena drvena stolica ili dijelovi stepenica upotrijebljeni u jednom asamblaž radu također se mogu smatrati potencijalnim elementima kolaža koji imaju izvorno, određeni kulturni kontekst.
ASAMBLAŽ
Asamblaž je umjetnički oblik ili medij koji se stvara na definiranoj podlozi od trodimenzionalnih elemenata. Sličan je kolažu. Dio je vizualne umjetnosti i obično se koriste pronađeni predmeti i nije ograničen na materijale.
Podrijetlo umjetničke forme datira iz kubističkih konstrukcija Pabla Picassa 1912. – 1914. Podrijetlo riječi (u njezinom umjetničkom smislu) može se pratiti do ranih 1950-ih, kada je Jean Dubuffet stvorio niz kolaža od leptirovih krila, koje je nazvao assemblages d'empreintes. Međutim, Marcel Duchamp, Jean Arp i drugi radili su s pronađenim predmetima mnogo godina prije Dubuffeta. Ruski umjetnik Vladimir Tatlin stvorio je "Kontrareljef" 1914. Uz Tatlina, prva umjetnica koja se okušala u asamblažu bila je Elsa von Freytag-Loringhoven, dadaistička barunica. U Parizu 1920-ih Alexander Calder, Jose De Creeft, Picasso i drugi počeli su izrađivati trodimenzionalna djela od pronađenih metalnih predmeta i žice. U SAD-u, jedna od najranijih i najplodnijih umjetnica asamblaža bila je Louise Nevelson, koja je počela stvarati svoje skulpture od pronađenih komada drva u kasnim 1930-ima.
U 1950-im i 60-im godinama asamblaž je postao sve popularniji. Umjetnici poput Robert Rauschenberga i Jasper Johnsa počeli su koristiti otpadne materijale i predmete za izradu antiestetskih umjetničkih skulptura.
Montaža je skup slika koje su na neki način povezane jedna s drugom kako bi stvorile jedno djelo (jednu cjelinu) ili dio umjetničkog djela.
Montaža je formalnija od kolaža i obično se temelji na temi. Također se koristi za opisivanje eksperimentiranja u fotografiji i filmu, posebice djela Man Ray i Laszlo Moholy-Nagya koji su snimili niz kratkih filmova i fotografskih montaža 1930-ih.
.jpg)
FOTOMONTAŽA I FOTO-KOLAŽ
Fotomontaža je kolaž sastavljen od fotografija ili dijelova fotografija. Fotomontaža je proces (i rezultat) izrade fotografije koja nastaje rezanjem i spajanjem drugih fotografija. Takva slika se ponovo fotografirala tako da se konačna slika ponovno izgledala kao besprijekoran fotografski ispis. Ista se metoda danas postiže s pomoću softvera za uređivanje slika.
Fotomontaža u umjetničkim djelima se često koristi kao sredstvo izražavanja političkog neslaganja.
Prvi su je kao tehniku upotrijebili dadaisti 1915. godine u svojim prosvjedima protiv Prvog svjetskog rata. Kasnije su je prihvatili nadrealisti jer je fotomontaža spajanjem vrlo različitih slika nudila mogućnost korištenja slobodnih asocijacija, i tako prikazivala djelovanje nesvjesnog uma.
Predstavnik pop-art fotokolaža je Richard Hamilton. Rad „Just what is it that makes today's homes so different, so appealing?" nastao je 1956. godine za katalog izložbe This Is Tomorrow, u Londonu, Engleska, u kojem je reproduciran u crno-bijeloj tehnici. Djelo je korišteno u plakatima za izložbu. Richard Hamilton je nakon toga stvorio nekoliko radova u kojima je preradio temu i kompoziciju pop art kolaža, uključujući verziju iz 1992. koja prikazuje bodybuildera. Mnogi su umjetnici stvorili djela izvedena iz Hamiltonovog kolaža.
Godine 1923. ruski konstruktivist Aleksander Rodchenko počeo je eksperimentirati s fotomontažom kao načinom stvaranja upečatljivih društveno angažiranih slika koje se bave postavljanjem i kretanjem objekata u prostoru.
Primjedbe
Objavi komentar