MRTVA PRIRODA (uvod)

MRTVA PRIRODA (uvod)

Mrtva priroda je likovni motiv (prikaz neživih ili nepokretnih predmeta) u likovnim umjetnostima. Osim u slikarstvu, crtežu i grafici pojavljuje se i u kiparstvu te u suvremenim oblicima umjetničkoga izražavanja (fotografija, instalacije, video). Predmeti koji su prisutni na slikama mrtve prirode možemo staviti u dvije kategorije: predmeti prirodnog karaktera (cvijeće, razne biljke, voće i povrće, hrana, razne tekućine, mrtve životinje, kamenje i sl.) i predmeti koji su napravljeni ljudskom rukom (posuđe, razni ukrasi, tkanine, staklo, knjige, nakit, novci, vaze i sl.) Mrtva priroda umjetnicima omogućava veću kontrolu kompozicijskih načela, proporcija i harmonije u svrhu ostvarivanja umjetničkog sklada.

Prikazi elemenata prirode ili životinja datira još iz prahistorije kao dekoracija na posuđu ili zidovima. Prvi motivi „mrtve prirode“ kao likovnog prikaza javljaju se u antičkoj umjetnosti na zidnim slikama (u grčkoj umjetnosti na mozaicima i u rimskoj umjetnosti na freskama iz Pompeja i Herkulaneja). 

1. Pompeji

U starokršćanskoj i bizantskoj umjetnosti „mrtva priroda“ potpuno iščezava iz prikaza te se ponovo pojavljuje u ranoj renesansi, uglavnom slikana realistički kao popratni ili dekorativni dio slike.

Zanimanje za mrtvu prirodu kao samostalnog prikaza dolazi do izražaja u sjevernoj renesansi (J. van Eyck, A. Dürer, H. Holbein ml.), a kao samostalna slikarska vrsta (genre) razvija se u doba baroka (M. Caravaggio, J.-B. S. Chardin, F. Zurbarán, W. Kalf, P. Aertsen).

 

1. J. van Eyck    2. M. Caravaggio

U hrvatskom slikarstvu javlja se polovicom XVIII. st. (I. Ranger). U doba bidermajera najčešće se nalazi na predmetima primijenjene umjetnosti dok se u drugoj polovici XIX. st. pojavljuje sporadično (I. Kršnjavi, N. Mašić. U XX. st. postala je nezaobilazan motiv mnogobrojnih hrvatskih slikara (V. Becić, I. Režek, V. Gecan, V. Varlaj, Lj. Babić, A. Motika, I. Dulčić, J. Vaništa, A. Masle, I. Lovrenčić, N. Reiser, I. Šiško i dr.).

 

1. M.Kraljević  2. V.Gecan